Ugledni časopis Lider uvrstio je Gordanu Deranju, predsjednicu uprave Tehnomonta, među 10 najmoćnijih žena hrvatskog biznisa.

Da ova "dama čvrste ruke", kako su mediji prozvali Gordanu Deranju, jako dobro zna svoj posao, potvrđuje i struka. Na Liderovoj listi svrstana je među deset najmoćnijih žena hrvatskog biznisa, dobitnica je mnogobrojnih strukovnih priznanja i prva žena na čelu Hrvatske udruge poslodavaca. Žena je to koja zrači optimizmom, posebnom energijom, a svoje znanje i iskustva rado dijeli na različitim poslovnim okupljanjima, pa smo tako s njom razgovarali na Business Cafeu u Zagrebu, neformalnom druženju malih i srednjih poduzetnika iz različitih djelova Hrvatske.

U svojim govorima, kao predsjednica Hrvatske udruge timu, ali i kakav pristup poslu ne podnosi. poslodavaca, nikada se ne libi poslati žestoke poruke hrvatskom državnom vrhu i upozoravati na položaj poduzetnika i građana. "Kažu da bi politika trebala biti časno zanimanje. Zato na kraju svim političarima postavljam pitanje: Ima li, u miru, veće časti i domoljublja nego svojim djelovanjem i radom doprinijeti napretku i gospodarskom razvoju svoje domovine? Dame i gospodo – ima li?" poručila je tako Deranja na kraju svog govora iz 2016. na Danu poduzetnika.

Deranja je u Tehnomontu karijeru izgradila praktički od nule i sve je, kako kaže, postigla sama. Uz, naravno, veliku podršku supruga i obitelji.
U velikom intervjuu za DNEVNIK.hr opisala koje su je njezine karakteristike dovele do vrha u kojem i dalje dominiraju muškarci, kako je s dvoje male djece uspjela uspješno obavljati visoke funkcije, kakve ljude voli imati u svom timu, a dala je i savjet mladima koji su tek na početku svoje karijere.

Kakvi ste s prihvaćanjem izazova? Razmišljate li puno ili ih odmah prihvaćate?
Kada je bilo pitanje struke, nisam puno razmišljala. Bio mi je izazov, jer ako je mogla ona, mogu i ja. Tu dobiješ adrenalin i zapravo testiraš sebe i svoje sposobnosti, do kojih granica zapravo možeš ići. Tada nisam znala što znači biti generalni direktor neke firme i opet nisam imala sreće da me netko uputi u posao jer je direktor otišao. Uobičajeno je u velikim firmama da se direktor zahvali svojim poslovnim partnerima pismom i da predstavi nasljednika. Naravno, to nije učinjeno. Kada sam preuzela funkciju, mjesec dana nisam mogla otvoriti ni stol. Nisam znala što ima unutra zato što mi nije napravljena primopredaja. Nakon mjesec dana dobila sam mobitel, ključeve od auta i karticu, jer čini mi se da se od toga ljudi najteže rastaju kada napuštaju određene funkcije.

Koje su Vas karakteristike izdvojile i dovele do vrha gdje i dalje dominiraju muškarci?
Kao šefica, jako sam se angažirala i vodila borbu. Uvijek kod muškaraca, a bili su svi diplomirani inženjeri, je bio govor "mi smo ugovorili", a ja sam se izborila da im dokažem da je bitno što im je ostalo. Znači, nije bitno samo što ste ugovorili, nego i koliko je novca ostalo, i kako taj dio onda trošite, i hoće li vam to što ste ugovorili dati na kraju neki rezultat. Onda sam se nametnula da im radim grafikone. Kod mene su bile kolone prije kolegija da vide koji su rezultati jer se o tome vodilo jako računa. Stoga su sa mnom jako puno komunicirali, razgovarali i konzultirali se prije nego što su donosili neke važne odluke. Zanimali su ih određeni podaci i tako sam ja, na neki način, isplivala. Da je bila neka druga situacija, vjerojatno ne bih bila na mjestu generalnog direktora. Vjerojatno ste pročitali da sam dobila firmu sa 140 milijuna duga, bez dobavljača i s blokiranim računom, tako da je to bio stvarno izazov.
Kao prvo, ne znate što je biti generalni, ulazite u fotelju gdje vam je račun blokiran i gdje imate toliko enormne dugove da ne znate otkud ćete početi. Bilo je vatreno krštenje. Tu situaciju volim isticati zbog jednog razloga, odnosno da kažem drugim ženama da nisam bila pripremljena, ali imala sam volju i entuzijazam, vidjela sam ciljeve i mogućnost njihova ostvarenja. To znači da može svaka od vas, nisam ja ništa posebno. Tako su mi se posložile karte u životu, ali se nisam dala. Što je bio veći izazov, to je veća bila moja želja da pokažem svima da mogu. Primjerice, od predstavljanja vani, svi bi mislili da sam financijer, a nikome ne bi palo na pamet da sam generalni direktor. Jer bila sam dosta mlada tada i neprepoznatljiva u gradu, pa je to sve zajedno bio jedan veliki izazov. Stoga želim reći ženama: ako sam mogla ja, možete i vi.

Kako je izgledao Vaš radni dan kada ste tek postali generalna direktorica?
"Tu je svakako bila glava bila podrška od supruga. Da je suprug bio drugačiji, da mi on nije bio cijelo vrijeme podrška, teško da bi uspjela." To je bio posao od jutra do mraka. Kako bih se sama educirala, gledala što se prije radilo, ja sam ostajala na poslu, listala, tražila, analizirala, gledala... Takva je situacija bila sigurno prvih pet godina kada sam došla na ovu izazovnu funkciju, što je poprilično iscrpljujuće. S obzirom na to da sam tada imala drugo dijete, svi kilogrami s kojima sam imala borbu sa skidanjem otišli su zbog stresa, neredovite prehrane. Kada si u poslu sam i koncentriran, jednostavno zaboraviš jesti i piti. Nekako vrijeme samo proleti i čini ti se da nikad nije dosta.

S obzirom na to da ste tada imali dvoje male djece, imate li neke savjete kako uspjeti i na poslovnom i na privatnom planu?
Tu je svakako bila glava bila suprugova podrška. Da je suprug bio drugačiji, da mi on nije bio cijelo vrijeme podrška, teško bih uspjela. Tu je bila i briga o djeci, ne znači da je to bilo svaki dan, ali je bilo veoma dinamično. Od samog mog početka suprug mi je pomagao. Djeca su bila isto dinamična, te koturaljke, te jedrenje, a ne živimo baš u Puli pa je to bilo - vozi jedno, vozi drugo, čekaj jedno, čekaj drugo. Ali sve prođe.

Koje životne vrijednosti pokušavate prenijeti na svoju djecu?
Svaki roditelj trudi se najbolje što može, a je li uspio ili ne, to vidi tek kasnije - kad vidi kakvi su ljudi postali. No svatko misli da radi onako kako je najbolje i najbolje što zna. Nikad neću zaboraviti rečenicu i kada budem baka, neću pitati: Kako je bilo u školi, jesi dobio koju ocjenu? To je bilo prvo pitanje kada dijete dođe iz škole i mislim da je to tlaka svakom djetetu. Ali to je nekako jače od nas kada smo roditelji jer želimo vidjeti je li na dobrom putu, uči li... Svi mislimo da je obrazovanje najvažnije u životu. I danas pokušavam prenositi tu poruku da je obrazovanje najvažnije u životu, mada smo taj sustav vrijednosti jako narušili, što mi je jako žao.

Zabrinjava li Vas trend iseljavanja mladih?
Zabrinjava me to iseljavanje i žao mi je. U Hrvatskoj sada kronično nedostaje kvalitetne radne snage, i nadam se da će doći uskoro svima nama u glavu da je krajnje vrijeme da se situacija smiri i popravi kako bi ljudi ostali živjeti i raditi u Hrvatskoj. Međutim, to je ono što smo dobili ulaskom u EU, jer kada su nas motivirali za ulazak, govorili su nam o prednostima. Sada, međutim, mislim da je Hrvatska u rangu s Bugarskom, sve su nas zemlje pretekle i sada ljudi odlaze. Neki odlaze iz potrebe, a neki zbog odnosa koji vladaju u društvu. Ljudi odlaze jer im je dosta svega. Žele mir, žele dobre uvjete rada, pa možda i za manju plaću. Moramo biti iskreni, ne teče med i mlijeko u Europskoj uniji. Za manja obrazovna zanimanja to su teški uvjeti, troškovi života su skupi, tako da je to sigurno teško zarađen novac.

Čime su se bavili Vaši roditelji i koje njihove savjete pamtite?
Moja majka bila je domaćica, a tata je bio vojno lice. Od njih sam naučila da trebam biti samostalna, sama se boriti za sebe i ne očekivati da će me netko kroz život gurati te da ako to radim sa srcem i poštenjem, da bi trebao biti i neki rezultat. Tako smo i suprug i ja odgajali našu djecu, prvi mobitel kupili su si zaradom od sezonskog posla, iako smo tada već bolje materijalno stajali. Djecu nismo navikavali na novac, nego ih poticali da sami zarade. Tako smo im pokušavali usaditi neke osnovne vrijednosti, a to je ono što može dati roditelj. A kasnije imaš sreće ovisno o tome u kakvo društvo dijete upadne. Ako je to kvalitetno društvo, onda ćeš imati sreće da će to dijete izrasti u kvalitetnu osobu. Jer dođu kritične godine kada roditelji više nisu in, i teško je tada postići da dijete ostane stalno na pravom putu. Ali, evo, moja su se djeca cijelo vrijeme bavila sportom, što je, smatram, jako dobro. I ja sam prije bila košarkašica i upravo igrajući košarku u srednjoj školi shvatila sam koliko je važan timski rad, što mi je pomoglo i kasnije u životu. Naučila sam se uz sport, koji je timski, i funkcionirati timski. To je nešto što vrijedi kasnije u životu. A i mladost je ljepša jer imaš sportsko društvo za izlaske, imaš svoj krug prijatelja, i nemaš vremena za razmišljanje o nečemu drugom osim škole i sporta.

Pamtite li savjete svojih mentora?
Ne, uvijek sam bila prepuštena samoj sebi. U svaki posao koji sam radila nitko me nije uvodio. Tako sam i za šeficu računovodstva i za generalnog direktora kretala takoreći od nule, ali sam imala sreću da sam imala stručne kolege u firmi koji su znali svoj posao, a ja sam svoj brzo savladala. Sve je išlo ubrzanim tempom.

Jeste se ikad u svom napredovanju susreli s nekim problemom jer ste žena?
U principu, nikad se ne bavim tim razmišljanjem muško-ženski posao. I ja sama kada biram ljude, gledam što je interes firme, znači da na to radno mjesto dođe kvalitetna, sposobna osoba. Je li to muškarac ili žena, meni osobno, nije bitno. Bitno je izabrati najkvalitetniju osobu jer tada će biti bolje firmi i bit će bolji rezultati. Ako netko razmišlja da mu je ovaj konkurencija zato što je pametan ili ova zato što je zgodnija – ako tako razmišljaš onda nisi za rukovodeću poziciju, jer tvoje je isključivo da gledaš na dobrobit firme, da firma dugoročno bude uspješna. Ako tako razmišljaš, onda ćeš gledati isključivo na kvalitetu i sposobnost, i odlično ako postoji netko sposobniji, bolji i pametniji, jer to znači da ćemo u timu zajedno izmjenjivati više toga, doći do boljih rješenja, a samim time zagarantiran je i uspjeh.

Kakve ljude volite imati u timu?
Ne podnosim one koji samo kimaju glavom. Ni ulizice. Kada sam se prvi put zaposlila, naučila sam jednu stvar: kada ti je nešto nepoznanica, nikad ne pitaj za rješenje, nego ga predloži. Znači, sam razmišljaj, možeš i pogriješiti, ali ponudi rješenje. Bilo ono i pogrešno, ti si razmišljao i ponudio rješenje. Zna se da se kod mene ne ide samo s pitanjem. Nije problem pogriješiti, ali netko tko razmišlja i hoće naći rješenje i onda se dođe savjetovati je li to ispravan put – taj ima potencijal. Ali onaj kojeg nije volja ništa nego da mu drugi rješavaju problem, on će konkretno odraditi... Ali onda vidiš tko ima kapaciteta za napredovati u firmi, a tko će teško napredovati. Nije toliko bitan fakultet koji imaju svi u startu, koliko ambicija, želja i volja za radom. Nikako bolesna ambicija - gaziti preko drugih i ulizivanje, to isto ne podnosim. Ali ono zdravo razmišljanje, zdrava ambicija, donošenje ideja, kreativnost – da.

Imate li neke savjete za nekoga tko je na početku karijere?
Da shvati da završetkom studija ili srednjoškolskog obrazovanja on ima određena znanja, ali svaka firma je za sebe. Neka se ne libi više toga raditi, da upozna sustav. I onda neka se pronađe i neka potencira ono gdje misli da bi dao najbolje rezultate. Mislim da mladom čovjeku treba dati priliku, mentora i da se onda vidi za što je ta mlada osoba prvenstveno zainteresirana. Ako nema interesa u toj osobi, teško da će biti uspješna u svojoj karijeri.

Kakvi ste s davanjem otkaza?
To je teška borba. Ne u odluci. Ako je odluka donesena, onda je ona sagledana sa svih strana i iza nje stojim. Ali gledati čovjeka u oči i reći mu to... Ja nemam posrednika kada dajem otkaz. Dosta sam i direktora smijenila, ali onda kažem i razloge, i to je to. Nemam problem osobi to reći. Mislim, nikome nije drago i ugodno, ali to je jedna od stvari u opisu moga posla i nije korektno delegirati i sakrivati se.

Kako izgleda Vaš prosječni radni dan?
Negdje oko 5 i pol mi počinje dan. Dok popijem kavu i spremim se za posao, dođem malo prije, radimo od sedam, da se pogledaju novine i portali, događanja izvan firme. Nakon toga ovisi o tome imamo li kolegij, imamo li upravu, koji su sastanci na dnevnoj bazi, jesam li dogovorila nešto s poslovnim partnerima, moram li doći u Zagreb vezano za HUP... Zna mi biti jako dinamično.

Na koji način i dalje ulažete u svoje znanje?
Vidimo kakav je tempo života, izmjene zakona, propisa, bar je kod nas veoma dinamično. Vjerujem da je to osobit problem za male firme koje nemaju kod sebe zaposlene stručnjake koji sve to mogu pratiti i sigurna sam da su u stresu, ne zbog toga što su nešto pogriješiti, nego ni ne znaju da su pogriješili, a sve zbog dinamike kojom se donose zakoni i izmjene zakone, jer stvarno treba imati nekoga tko će biti posvećen samo tomu. Sukladno svim tim promjenama, potrebna je edukacija u tom pravcu. Sada su te suvremene tehnologije, četvrta industrija revolucija – ne smiješ stajati. Moraš pratiti konkurenciju i tržište. Ako stagniraš, možeš biti uspješan i najbolji, ali vrijeme će te zgaziti

Na koje se načine brinete o sebi da biste uspijevali i dalje dobro raditi svoj posao?
Strašno volim plivanje, pa ljeti idemo po sat vremena i ujutro i navečer. U proljeće volim svoj vrt i svoje cvijeće, to me opušta, volim boraviti vani. Imamo i psa kojeg volim prošetati. Isto tako, volim knjige. Čitanje me opušta i to obožavam. Obožavam krimiće, ubojstva... Muž je rekao da ću se usavršiti, no ja sam rekla da se ne brine, uvijek se ubojica na kraju otkrije (smijeh). Mogu ja čitati i druge žanrove, ali krimići su mi omiljeni. Ne volim patetiku, to ne podnosim u životu. Dosta sam realna, možda nije plus da sam i iskrena i možda ponekad pogriješim jer vjerujem ljudima, ali brzo ih kasnije i pročitam, pa si to uzmem kao školicu.

Koliko ima iskrenosti u biznisu?
Ima. Sve one firme koje su prepuštene same sebi i koje stvaraju svojim znanjem i svojom sposobnošću imaju jako iskrene ljude.